……

pada kiša pa se ovaj post otegao, nikad mu kraja.
ovih dana sam vadio neka dokumenta i nekako osetih da uistinu ne pripadam nigde celovito; zemlja u kojoj živim me posmatra kao nekog ko je došao u nju a u jednom trenutku nisam bio poželjan u zemlji u kojoj sam rođen pa iako nisam znao da hodam i da razmišljam morao sam da pobegnem a sve to skupa je značilo da u svemu tome nema previše sreće niti neke preterane lepote.
za druge možda i nekako ali ne i za mene.
sve u svemu, promrljah: ne, nemam državljanstvo zemlje u kojoj sam rođen. i u tom trenutku osetih neku vrstu male praznine a to bi moglo da bude i prirodno.
vraćajući se kući počeh da razmišljam o tome i da li postoji u tome neka vrsta ogorčenosti jer svakako po nekoj ličnoj pravdi moglo bi da bude i nešto opasnije poput mržnje iako ne mrzim jer ne želim i jer volim da upoznajem miroljubive i male ljude kakvog i sebe smatram, to je neka moja lična vera u nešto mnogo veće.
lepše mi je tako, a da je drugačije mislim da bih bio siromašnijeg duha pa ja eto volim baš ovako.
uviđam non-stop te neke nacionaliste, one koji se razumeju u sve živo, silne neke pravde ovima i onima, i slične njima i nemam pojma, ne pronalazim se ni u čemu.
ni ne zabavlja me. nemam neki osećaj za selektivno.
nego da se vratim na misao nema veze što sam na neki način nomad i što ne postoji prevelike razlike između onih beba koje su se rodile na ulici od nas koje su završile na ulici ali nekako vreme čini svoje i danas ponovo imam dovoljno ali jeste me sve to oblikovalo u osobu kakva sam sad… hoću reći, da, bilo je to nešto destruktivno po mene, po dalji razvitak,  ali to nešto prolazi… život je kao reka….uostalom, kao da mi nikad nije ni bivalo nešto preterano stalo do izgubljenog materijalnog i što sam se pronašao u situaciji da nemam ništa nego više do emotivnih stvari poput tih fotografija iz najmlađih dana bez kojih sam na kraju ostao. možda danas i ne volim lične fotografije iz tog razloga.
pa možda bih i voleo da se nečeg sećam. ne jer imam bog zna čega nego eto biti sličniji svim drugim ljudima.
i tako razmišljajući u povratku ka kući moram da priznam da mi je bilo možda pomalo žao kao možda bih i mogao i ja da budem simbolično deo nečega. ne, ne mislim odmah na deo neke vrste ili roda ili ideologije nego prosto životni simbol, eto… jer… svakako grad u kojem sam rođen nije moj kao što verovatno nije bio ni tad i kao što nikad neće biti jer ja nemam gde ni kome da se vratim kad isto to nešto više ne postoji, ja sam tek jedan od mnogobrojnih pomalo radoznalih turista koji škljocaju fotoaparatom naokolo i nema ničega lošeg u tome jer kad prosto shvatiš da tu ne pripadaš nema nekog preteranog mesta za jad ili bes no u ljudskoj prirodi je da pomisliš kako bi možda bilo dobro maštati. i rekoh što da ne, možda bi i moglo… napraviti lep gest.
i onda videh to nešto u šta bi kao trebalo da imam vere i to nešto je držalo sveću i molilo se nečemu, nekome, za nešto…. i predomislim se…. hvala, ne bih da ometam, ne moram ni sad da privlačim pažnju.

 

Komentariši